IslamBosna.ba - Od aprila do jula 1992, srpske snage su oplja?kale i zapalile na stotine bošnja?kih sela i zaseoka oko Srebrenice i susjednih op?ina Bratunac, Vlasenica, Rogatica i Višegrad. Prema prvostepenoj presudi Haškog tribunala Naseru Ori?u. “ Izme?u aprila 1992. i marta 1993, grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih muslimana bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka.

Srebreni?ka regija, tri godine prije genocida

Svi napadi su vršeni po sli?nom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi zapo?eli sa granatiranjem i pucnjavom ne biraju?i ciljeve. U ve?ini slu?ajeva, ušli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pružali zna?ajniji otpor, i uništili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumi?nom granatiranju iz svih pravaca. Naro?ito su Poto?ari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna ta?ka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih muslimana tako?e su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih."

Jedan od takvih sela bila je Zaklopa?a, nekada malo mjesto u op?ini Vlasenica u blizini granice sa Srebrenicom. 16. maja 1992. godine, srpske snage su prišle selu i od bošnja?kog stanovništva zahtijevale da predaju svoje oružje. Osim nekoliko lova?kih pušaka, bošnja?ko stanovništvo nije imalo nikakvog borbenog oružja da se brani. Kada su Srbi saznali da su Bošnjaci efektivno nenaoružani, blokirali su sve seoske izlaze i poklali najmanje 63 bošnja?kih muškaraca, žena i djece.

Daniel Toljaga: Nihada, hvala vam što ste pristali sudjelovati u ovom intervjuu. Ja sam zaista po?aš?en da imam mogu?nost razgovarati s vama. Kada razmišljate o Zaklopa?i, da li loše uspomene zasjene dobre?

Nihada Hodži?: Prije svega, želim iskreno da vam se zahvalim što ste mi podarili priliku za razmjenim svoja iskustva i šire znanje o doga?ajima 16. maja 1992. godine koji su zadesili Zaklopa?u i veliki dio isto?ne Bosne dok je srpska agresija progresovala u dubinu Bosne i Hercegovine. Umjesto da budem me?u zaboravljenim statistikama onih koji nikada ne?e mo?i tražiti pravdu za ono što im je u?injeno, ali i za nas koji smo bili dovoljno sretni da preživimo, ja se osje?am izuzetno sretnom što se nalazim u poziciji da vam ispri?am o tome što se ta?no dogodilo na taj strašni dan. Osje?am se sretnom da sam preživjela, me?utim, osje?am da je veliki dio života kojeg smo ja i moja familija poznavali umro zajedno s našim voljenim koji su tog dana bili pobijeni. Tako da je odgovor na vaše pitanje: DA. Vjerujem da loši doga?aji neizbježno zasjenjavaju dobre uspomene sve dok zaslužena pravda ne bude zadovoljena. Iako smo preživjeli pokolj, mi živimo s naslje?em i boli ovog strašnog doga?aja ?ija uspomena ?e nas proganjati dok smo živi. Željeli bismo da se sje?amo naše rodbine u više 'sretnijim' okolnostima, ali kad god se sjetimo kako su njihovi životi nepravedno i brutalno prekinuti, to nas vra?a u ovu tužnu stvarnost s kojom se moramo nositi upravo zbog toga što po?initelji ovih gnusnih ubistava još uvijek nisu dovedeni odgovaraju?oj pravdi.

Ponavljanje zlo?ina

Daniel Toljaga: Zaklopa?a je isto tako bila mjesto zlo?ina u jesen 1941, kada su srpski ?etnici pod zapovjedništvom fašisti?kog kolaboratora Jezdimira Dangi?a zabarikadirali 81 bošnja?kih muškaraca, žena i djece u lokalni mekteb, a potom ih žive zapalili. Jeste li ikada pomislili da bi Srbi mogli ponoviti zaklopa?ki masakr 1992. godine - nekih tri godine prije srebreni?kog genocida i 50 godina nakon Drugog svjetskog rata?


Nihada Hodži?: Op?enito, ljudi su bili uvjereni da nam se nikada ništa loše ne?e desiti. Kad smo ?uli pucnje automatskog oružja u daljini, bilo nam je re?eno da je to samo rutinski 'trening' oružanih snaga. Moj djed ipak nije bio tako lahkovjeran. Znao je da situacija izgleda vrlo blijedo i da nam se zasigurno nešto strašno spremalo. Vidite, moj djed Ibro Hodži? je preživio pokolj u Zaklopa?i u Drugom svjetskom ratu. Preživio je strijeljanje od strane svog srpskog komšije kada su na desetine drugih muslimana iz sela bili pobijeni u strelja?kom redu - uklju?uju?i i mog pradjedu koji je bio ubijen od strane drugog srpskog komšije. Mome djedi je te 1941. godine bilo samo petnaest godina starosti, i moglo bi se re?i da mu je brzo mišljenje spasilo život. Dok je pijani ?etnik u?itavao novi metak na starom modelu puške, moj djed je pao na zemlju momenat prije nego što je ?etnik povukao okida?. On je neko vrijeme ležao nepomi?an, jer je grupa Srba došla i mecima bušila glave onima koji su jecanjem pokazivali znakove života. Moj petnaest godina star djed je taj pokolj preživio 1940-ih godina, da bi u ponovljenom zlo?inu bio ubijen od strane istih ljudi 1992. godine, i to na pragu svoje ku?e zajedno s ostatkom svojih pet sinova i jednog unuka koji je u to vrijeme imao tek šesnaest godina.

Niko nije mogao razumjeti slutnje moga djede da bi se opet nešto loše moglo desiti, jer smo imali dobro pouzdanog srpskog komšiju po imenu Milenko ?uri? (Gor?in) koji je konstantno ulijevao sigurnost u nas govore?i da nam "ni dlaka sa tijela ne?e faliti". Nažalost, vjerovali smo našim srpskim komšijama; vjerovali smo njihove podmukle laži koje su nas držale zaglavljene u selu. Prije masakra smo pokušali pobje?i u sigurno uto?ište u Živinice, me?utim bili smo zaustavljeni od Srba i poslati nazad s istim tipom razmišljanja koje nam je ponudio naš srpski komšija. Postoji mnogo razloga da je on bio izravno ili neizravno uklju?en u cijelu spletku incidenta u Zaklopa?i. Gor?in je igrao ulogu posrednika koji je manipulirao našim strahovima i našim povjerenjem u njega kao dugoro?nog komšiju, kojeg su neki ?ak smatrali i velikim 'prijateljem', sve kako bi napravio pozornicu za što efektivniju planiranu "vojnu" operaciju od strane Srba. Mi smo svakako o?itavali mijenjanje atmosfere i produbljivanje tjeskobe koja je rasla u našoj zajednici - ali nikada nismo mogli pomisliti da ?emo biti izdati na tak takav jedan okrutan na?in.

Bijeli džip sa ?irili?nim sloganom "pokolj"

Daniel Toljaga: Koji su bili prvi nagovještaji da ?e se masakr dogoditi?

Nihada Hodži?: Jednu hevtu prije masakra, obadvojica mojih amidža i moj otac su bili uhapšeni i dovedeni na ispitivanje u policijsku stanicu u Mili?ima. U to vrijeme moj otac je radio u Boksit Transportu u Mili?ima, te je jednog dana od strane rezervne policije, na putu sa posla ka ku?i, bio odveden zajedno sa mojim ujacima u policijsku stanicu Mili?i. Prvo su im tražili osobne iskaznice, kako bi provjerili da su oni muslimani. Svima koji su imali muslimanska imena, bilo je re?eno da stanu u liniju i prate policiju do stanice. Kada su kona?no dosegli svoja odredišta, bili su sahatima ispitivani bezna?ajna pitanja. Osobna pitanja poput porijekla familije pa sve do pitanja na koje niko nije mogao dati odgovor. Na primjer, uperili bi pušku i pitali ?ija je - me?utim, niko ne bi znao - tako kada bi moj otac odgovorio "Ne znam," ispitiva? bi mu rekao "eh, znati ?eš" i onda bi ga nasilno gurnuo. Moj otac i stotine drugih muslimanskih muškaraca su bili ugurani u malu sobu gdje su gledali jezivo nasilje nad nenaoružanim civilima. Tukli su ih do neprepoznatljivosti, tako da su neki ?ak i nuždu vršili u ga?ama, to je sve bio stravi?an i zastrašuju?i prizor.

Ubrzo nakon svega ovoga, iako se mom ocu ?inilo da je trajalo mnogo više vremena, naš susjed Gor?in kojeg sam ranije spomenula, došao je na 'spašavanje'. Gor?in je bio odgovoran za puštanje mog oca iz policijske stanice tog istog dana. No, moj otac je nakon svega što je doživio po?eo naslu?ivati da nam se nešto mnogo gore sprema nego što smo mogli zamisliti. Gor?in nas je opet uvjeravao da nam se ništa ne?e desiti i da moj otac moze nastaviti i?i na posao, me?utim nakon ovog incidenta, moj otac je prestao više da ide na posao. Naravno, drugi ljudi nisu bili te sre?e, te su zadržani u pritvoru, i ne znamo šta im se kasnije desilo.

Postojali su, me?utim, i drugi manji pokazatelji da nam se sprema pokolj. Otprilike isti broj dana prije masakra, Srbi su nezaustavno krstarili našim selom u potrazi za oružjem, te su zahtijevali da svi oni koji imaju bilo koju vrstu oružja - ?ak i "lova?ke puške" - da ga predaju. Drugim rije?ima, oni su razoružavali naše selo danima prije masakra, kako bi osigurali da mi nemamo nikakvih sredstava da se branimo, mada niko u selu nije ni imao borbenog naoružanja.

Isto tako, pred sam po?etak masakra moja majka (Najla Hodži?) se nalazila u svojoj bašti kraj naše ku?e, te je zapazila kada su policijski džipovi i auta najednom po?eli preplavljati naše malo mjesto. Bilo je podne, tog veoma lijepog i sun?anog dana, 16. maja 1992. Nekoliko auta (ona se ne može sjetiti ta?an broj, jer su vozila konstantno bila u pokretu), ispred njih policijsko auto, a iza policijskog auta je bio bijeli džip sa sloganom POKOLJ napisanim ?irilicom preko vozila. Naša ku?a je bila smještena neposredno uz glavnu cestu, tako da je moja majka imala jasan pogled na sve što se dešavalo u momentu kada su se oni po?eli kotrljati u naše selo, dolaze?i sa glavne ceste iz mjesta Mili?i. Ona se sje?a da su vozila bila prenapunjena ?etnicima, s dugim bradama, neki s najlonskim ?arapama pokrivenih glava, i obješenih mitraljeza tipa “Kalašnjikov” koji su visili preko njihovih grudi. Gledaju?i sta nam se sprema, moja majka je na brzaka dala znak najstarijem amidži Be?iru Hodži?u, koji joj je pomagao u bašti, da bježi. Njegove posljednje rije?i mojoj majci su bile "ne sikiraj se sestro, sve ?e biti u redu, ne boj se." Nakon što su ga ?etnici ugledali, odveli su ga u nepoznato i više ga nikada živog nismo vidjeli.

Strijeljanje mog dragog amidže ispred naših vlastitih o?iju

Daniel Toljaga: U ovom momentu, ti i tvoja majka ste bili u neposrednoj opasnosti da budete ubijeni. Možete li nam re?i šta se desilo u narednim momentima?

Nihada Hodži?: ?im su se vozila odmakla i zašla u dubinu našeg mjesta, moja majka je uletjela u ku?u i po?ela pomamljeno da pakuje gole osnovice - kao što su ?ista odje?a, hrana i nekoliko obiteljih slika - kako bismo ja i moje sestre bile spremne za najgoru mogu?u situaciju. Iako sam tada bila dijete, ipak se sje?am da sam se usred ove užasne situacije prenemagala koju odje?u da nosim - o?ito da nisam bila u potpunosti svjesna ozbiljnosti onoga što ?e nam se dogoditi. U ovom trenutku nismo imali pojma gdje je moj otac i ne?emo znati njegovu sudbinu u narednih godinu dana, poslije ?ega smo kona?no saznali da je živ. Ali, natrag na masakr. Moja majka, dvije starije sestre i ja smo potr?ale preko dvorišta do ku?e našeg drugog amidže (Hase Hodži?a), gdje su se gotovo sve moje druge strine i njihova djeca sakupili. Samo što smo se okupili u toj ku?i - zajedno s ostalih pet strini, njihovom djecom i nekoliko drugih komšija - meci su po?eli sijevati, a gromoglasna pucnjava zvoniti na sve strane. Moja majka je bila sa mnom cijelo vrijeme, grle?i me u svom krilu i štite?i me od sveg zla. Metci su fijukali kroz ku?u stvaraju?i velike rupe u sudaru s betonskim zidovima. U jednom trenutku, metak je probio kroz laganu jaknu od farmera dok sam ležala u krilu svoje majke. Metak nas je za dlaku promašio.

Za narednih petnaest do dvadeset minuta, tuševi smrtonosnih metaka ispunjavali su zagušljiv zrak ubijaju?i sve što se kretalo - sve što je bilo živo upoznalo bi svoju kona?nu smrt. Nakon što se sve smirilo, ?uli smo kako naš amidža - u ?ijoj smo ku?i tražili uto?ište - dovikuje našu strinu da iza?e napolje. Svi smo izašli napolje i sa verande smo ugledali mog amidžu kako stoji na streljanju. Srbin je ciljao na njega spremaju?i se da povu?e obara? svakog momenta. Moj dragi amidža je izgledao blijed i uplašen. Pitao je za cigaretu. Kako je po?eo da vadi upalja? iz svog džepa, zvuk kalašnjikova je zazvonio još jedanput i sa verande smo vidjeli strijeljanje mog dragog amidže ispred naših vlastitih o?iju. Njegovo tijelo se uspravilo u visinu nekoliko stopala od detonacije i srušilo nazad na vru?i asfalt, nepomi?no i beživotno. Moja nena je vidjela svog sina kako je bio nemilosrdno ubijen ispred njenih žalosnih i uplakanih o?iju. Dok je bjesomu?no vrištala "moj sin je mrtav", srpski ?etnik je ponovo zapucao tjeraju?i nas nazad u ku?u, šokirane, uplašene i još uvijek u nedoumici šta smo svojim vlastitim o?ima vidjele. Ali, moja nena je istr?ala napolje, zbunjena, izgubljena i duboko povrije?ena - i tog momenta je doživjela živ?ani slom.

Sve vrijeme, nismo ništa znali o boravištu mog oca (Ekrema Hodži?a). Iz njegove perspektive, stvari su tekle druga?ijim tokom nego kod nas. Još dok smo bili u ku?i, moj otac je sve posmatrao iz šume koja se nalazila iznad djedine ku?e. On je vidio vozila puna ?etnika kada su po?ela ulaziti u naše mjesto, voze?i u pravcu sela 'Gornji Zalkovik' i onda vra?aju?i se nazad prazna. Iz radoznalosti, moj otac je otišao u pravcu šume na sjevernoj strani da posmatra gdje su ?etnici otišli, dok su moja dvojica amidža sišla dole u selo da vide šta se dešavalo. Samo što je otac stigao u šumu, po?ela je rafalna paljba . On je bio u stanju šoka dok je tr?ao u dubine šume. Me?utim, nesvjestan gdje je išao, vratio se nazad na periferiju šume zaprepašten - u nemogu?nosti da shvati šta se dešavalo.

Svuda smo vidjeli kako leže mrtva tijela

Daniel Toljaga: Kada je pucnjava prestala, mogu samo da zamislim šok i užas koji ste vi i vaša familija pretrpjeli. Možete li nam re?i šta se desilo neposredno nakon masakra?

Nihada Hodži?: Nakon što se grmljavina metaka kona?no stišala, naše malo mjesto je dahtalo za kiseonikom - dahtalo za životom. Srbi su otišli na isti na?in na koji su došli dovršavaju?i svoj zvjerski posao s krvlju na rukama. Krvlju nevinosti - krvlju Zaklopa?e. Usudili smo se ponovo iskora?iti iz ku?e kako bismo posvjedo?ili taj pakao, smrt i razaranje ove neizbježne oluje koja je poplja?kala naše mjesto i obeš?astilo ga od svojih vrlina i dobrog života. Svuda smo vidjeli kako leže mrtva tijela. Miris smrti prožela se ?itavim mjestom. Mrtva djeca, žene, muškarci. Tijela na sve strane. Bili smo u šoku. Suze kao da su gotovo posve presušile, ništa iz o?iju više nije izlazilo. Sve je bilo kao no?na mora! Strašna no?na mora iz koje bi ste se o?ajnicki željeli probuditi, ali niste mogli. Moga amidžu smo prekrili s dekom i onda smo nastavili i?i dalje u naše mjesto - u nadi da ?emo na?i preživjele.

Vidjeli smo našeg najstarijeg amidžu (Be?ira Hodži?a) kako leži u kle?e?em položaju sa zapaljenom cigaretom me?u svojim prednjim prstima, glavom sagnutom prema zemlji, i lokvom krvi pored njega - on je isto bio mrtav. Vidjeli smo malu djecu s njihovim majkama leže?i jedno pored drugog na zemlji, nepomi?ni, vrlo mirni - u vje?nom snu. Re?eno nam je da je i moj otac me?u mrtvima. Nismo mogli dalje i?i. Moja familija i ja smo odlu?ili da se predamo Srbima - mislili smo da nema preživjelih u našoj familiji tako da smo u ovom vrlo emocionalnom trenutku bili spremni da i mi umremo.

Na drugoj strani, moj otac se sreo s drugom grupom muškaraca koji su preživjeli masakr i tražili spas u šumi. Me?u njima je bio sedamnaestogodišnji sin mog amidže Be?ira po imenu Amir koji je rekao mom ocu da su svi u Zaklopa?i pobijeni - te da su oni jedini koji su preživjeli. U isto vrijeme, poslije masakra, moj otac je svjedo?io kako su se Srbi vratili u selo da prikriju svoje zlo?ine u još jednu masovnu grobnicu. Moj otac je sve vidio.

Od ovog momenta pa nadalje, staza kojom je krenuo moj otac je bila razdvojena od staze moje majke, sestara i mene. To je duga pri?a... Kasnije smo saznali da je moj otac zaista živ, te smo se marta 1993. godine ponovo ujedinili u Zagrebu, Hrvatska.

Daniel Toljaga: Koliko sam upoznat, ostaci osmoro ?lanova vaše familije su bili locirani u masovnoj grobnici Zaklopa?a. Možete li nam re?i malo više o njima?

Nihada Hodži?: Ja sam izgubila mnogo više rodbine, jer je naše malo selo bilo vrlo tijesno povezano i ve?ina nas je bila na neki na?in povezana jedni s drugima. Zaklopa?a je bila relativno malo selo, gdje su preko 200 ljudi bili etni?ki Bošnjaci muslimani. Oko šezdeset procenata cjelokupne populacije Zaklopa?e - negdje oko ?etrdeset posto su bili pobijeni, a preostalo muslimansko stanovištvo je bilo etni?ki o?iš?eno s tog podru?ja. Moj djed Ibro Hodži? je bio ubijen zajedno sa mojih petoro amidža: Be?ir Hodži?, Huso Hodži? sa svojim šesnaestogodišnjim sinom Mersudinom Hodži?em, isto tako Haso Hodži?, Hamdija Hodži?, i Safet Hodži?. Cijela familija Ibis Hodži?a, koja je brojala deset ?lanova, je bila pobijena, uklju?uju?i i moju ro?aku Naidu Hodži? koja je imala samo ?etiri godine u momentu kada je bila ubijena. Tako?er, ?lanovi familije Hamidovi? koji su bili naša proširena rodbina. Moj otac i dva prva ro?aka, Amir i Samir Hodži?, su bili jedini koji su preživjeli iz moje uže familije. Ali, jako je teško odvojiti bol koju osje?amo za našu bližu rodbinu od boli koju osje?amo za naše komšije i dobre prijatelje. Mi patimo za svima njima!

Do sada niko nije osu?en niti smatran odgovornim za zlo?ine po?injene u Zaklopa?i

Daniel Toljaga: Forenzi?ki izvještaji ukazuju na ?injenicu da su tijela žrtava zaklopa?kog masakra prvo bila pokopana u selu, a kasnije da su iskopana i premještena u cilju prikrivanja zlo?ina - baš kao što je vaš otac i vidio. Ovo izgleda kao vrlo dobro planirana operacija, ali nijedan participant ovog groznog zlo?ina nikada nije bio procesuiran pred istražnim organima. Prema vašem mišljenju, šta bi se trebalo u?initi u cilju stavljanja pritiska na vlasti Bosne i Hercegovine da kona?no procesuiraju osumnji?ene za ovaj pokolj?

Nihada Hodži?: Pa ja zasigurno nisam stru?njak u ovom polju. Sve što mogu re?i je to da je moja familija pokušala raznim na?inima da identifikuje odgovorne za pokolj i stavi pritisak da se makar neka pravda zadovolji. Moja familja je, zajedno s ostalim ljudi iz sela koji su preživjeli ovaj pokolj, dala brojna svjedo?anstva u razli?itim izvorima pokušavaju?i prona?i osobe koje su direktno bile uklju?ene u masakr. Nama veliku prepreku stvara ?injenica da su ljudi, koji znaju ili koji bi mogli poznavati ove Srbe, ubijeni. Nažalost, ili na sre?u, moj otac nije bio blizu da identificira bilo koje potencijalne sumnjivce, ali znamo zasigurno da su snage policijske stanice Mili?i bile direktno uklju?ene u zaklopa?ki masakr. Naravno, bili su neki pokušaji da se odre?eni pojedinci ispitaju, ali od toga nikada nikakvih rezultata nije bilo. Proces je bio extremno spor i iscrpljuju?i, i do sada niko nije osu?en niti smatran odgovornim za zlo?ine po?injene u Zaklopa?i u maju 1992. godine.

Daniel Toljaga: Transkripti Haškog tribunala ukazuju na to da je Milenko ?uri? bio direktno uklju?en u doga?aje koji su vodili ka masakru u Zaklopa?i, uklju?uju?i i zahtjeve da bošnja?ki mještani predaju svoje oružje. Zanimljivo je da se u lancu zapovijedanja ?uri? nalazio odmah ispod Milomira Stani?a - bivšeg gradona?elnika odgovornog za sve civilne i vojne vlasti u Vlasenici. Stani?ev autoritet se tako?er pružao do logora Sušica, gdje su Srpske snage podvrgnule 2.500 bošnja?kih civila užasnim uvjetima, mu?enjima, silovanjima i ubistvima. Da li mislite da ?e ?uri? i Stani? ikada biti privedeni pred lice pravde?

Nihada Hodži?: Nažalost, u tom pogledu ja sam vrlo pesimisti?na. Ne vidim da je ikakva mjerodavna pravda poslužena. Kao što smo jasno vidjeli iz bivših su?enja srpskim ratnim zlo?incima, kao i njihovim naknadnim osudama, izre?ene presude su samo površne brojke koje ?ak u potpunosti nisu ni primijenjene u ve?ini slu?ajeva. Mi ne želimo spekulirati o razini "Gor?inove" uklju?enosti u zaklopa?ki masakr, ali vjerujemo da ?e on ostati na slobodi bilo kako. Mi isto tako imamo razloga sumnjati da je on mogao bio indirektno uklju?en, posebno jer je savjetovao mog amidžu Hasu (zbog njihove predratne nenaklonosti) da bi trebao predati svoje "oružje", insistiraju?i na tome da moj amidža ima pušku i da je treba predati Srbima. On je isto tako, kao što sam ranije rekla, nastavio da uliva povjerenje u nas da smo sigurni i da bi svi trebali odlu?no ostati u našem selu jer po po njegovim rije?ima nije bilo potrebe da mi igdje idemo. Do ovog datuma, niko nije bio osu?en za ratne zlo?ine u Zaklopa?i, a sadašnji trend presuda ne ukazuje da ?e ikad biti pravde za žrtve masakra.

Želim da nastavim svoju borbu na ve?em politi?kom igralištu

Daniel Toljaga: Hvala vam što ste sudjelovali u ovom intervjuu. Da li biste na kraju željeli išta dodati?

Nihada Hodži?: Iako sam u vrijeme masakra u Zaklopa?i bila vrlo mlada, ja i dan danas živim s tekovinama tog pokolja. Moj otac se usljed potresnih uspomena još uvijek budi u no?nim morama, a moja majka još uvijek pati od nuspojava prouzrokovanih šokom i traumatskim stresom. Danas, ja se borim da podignem svijest o onome što se desilo u Zaklopa?i 16. maja 1992, jer smatram da je važno napomenuti da genocid nije bio ograni?en samo na Srebrenicu - bio je rasprostranjen dalje i izvan nje - preko ?itave isto?ne Bosne. Ovo su bili osmišljeni i hladnokrvni, dobro isplanirani masakri, koji su ciljali jednu specifi?nu grupu ljudi za istrebljenje - muslimansko stanovništvo - stoga moramo nastaviti govoriti o ovim tragi?nim doga?ajima kako ne bi bili apsorbirani i zaboravljeni u pretekstu ve?ih masakra kao što onaj u Srebrenici 1995. Ja sam treutno u mojoj zadnjoj godini fakultetskog studiranja u smjeru me?unarodnih studija i želim da nastavim svoju borbu na ve?em politi?kom igralištu, gdje bi mogla zahtijevati mjerodavnu pravdu za svaku pojedina?nu smrt - svaku i pojedina?nu zaboravljenu statistiku. Želim da postavim lice na brojku žrtve i da pomognem ljudima da upamte šta se desilo u periodu od 1992-1995 širom Bosne i Hercegovine, kako ne bismo ponavljali iste greške u budu?nosti. Mir i dalje ostaje vrlo nedostižan u Bosni, a retorika koju neki politi?ari koriste ne ukazuje vrlo optimisti?nu budu?nost.


Intervju vodio i sa engleskog preveo:
Daniel Toljaga, Institut za Istraživanje Genocida, Kanada (Istituteforgenocide.ca)
Obrada: IslamBosna