Prosvjetitelj Muallim Srebrenica

"A u čemu bi bila svrha i vrijednost našeg života ako ne bismo težili savršenstvu duha i tijela, ako ne bismo težili putu plemenitom. Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni, oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom, koja se zove plemenitost. Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života. A ostale žalimo..." Nosioci ideje Udruženja

Main Menu

Bosanski English French German Turkish

SrebrenicaVlasenicaBratunacBijeljinaZvornikmiliciŽepa

Rašid Kasumović: Ko kontrolira naftu (IV): Dvije kule

Niz događaja nakon Drugog svjetskog rata utjecao je na svjetsku političku scenu, ali s aspekta kontrole izvorišta, eksploatacije i distribucije nafte, nekoliko faktora odigralo je ključnu ulogu. Prvi od njih je blokovska podjela svijeta koja je nezaobilazno donijela i podjelu većeg dijela izvorišta nafte. Drugi je formiranje niza sporazuma koji su za sobom povukli i saradnju među državama na bilateralnom ali i na multilateralnom planu, te osnivanje svojevrsnog pandana blokovskoj podjeli svijeta oličenoj u Pokretu nesvrstanih. Naposljetku, treći značajan faktor je formiranje organizacije zemalja izvoznica nafte – OPEC.


Svijet rastrgan između dvije kule moći

Nova snaga socijalizma počela se širiti iz SSSR-a koji je, osim SAD-a, iz rata izašao kao nova svjetska sila. Nova konstelacija odnosa, obilježena polarizacijom moći u svijetu, dovest će do neviđene utrke u naoružanju između dvije svjetske “supersile”. Evropa, koja je do prije nekoliko godina dominirala svjetskom političkom scenom, definitivno postaje objektom geopolitičkih igara koje su vodile dvije sile. Zbigniew Brzezinski, hipotetički govoreći o drukčijem scenariju, kaže: “Da je ishod rata bio u čistoj pobjedi nacističke Njemačke, vjerovatno bi došlo do situacije u kojoj bi se jedna jedina evropska sila nametnula kao globalni hegemon. Japan bi ostao samo regionalni hegemon. Umjesto toga, poraz Njemačke je velikim dijelom bio zapečaćen uspjehom dvaju izvanevropskih sudionika, SAD-a i Sovjetskog saveza, koji su tako postali nasljednici evropskih neispunjenih težnji za globalnom supremacijom.” Hladni rat, vođen između SAD-a i SSSR-a, u većem dijelu je zemljama članicama NATO-a te zemljama članicama Varšavskog ugovora osigurao kontrolu nad svjetskim resursima.

Sjedinjene Američke Države ostvarile su kontrolu u većini zemalja Bliskog istoka, čime je osigurano nesmetano poslovanje naftnih grupacija kakve su "Esso", "Mobil", "Chevron", "Gulf Oil" i "Texaco". Britanski "BP" i holandski "Shell" su se morali zadovoljiti preostalim dijelom kolača na Bliskom istoku i u Africi. Sovjetski savez je iza “željezne zavjese” osigurao nesmetanu kontrolu i eksploataciju izvora na Kavkazu, dijelu Baltičkih zemalja, Bajkalskom bazenu i Sibiru, čime je zadovoljavao svoje potrebe, ali i kontrolirao snabdijevanje naftom u gotovo svim socijalističkim zemljama. Sjedinjene Države i njihovi saveznici, čiji su sistemi državnog uređenja temeljeni na kapitalističkim postulatima i neoliberalnom načinu poslovanja, te ekonomiji koju su uglavnom vodile kompanije u privatnom ili dioničkom vlasništvu, osiguravale su nesmetano poslovanje i razvoj svima koji su imali dovoljno kapitala, sposobnosti, visprenosti te određen stepen avanturističkog duha pomiješanog s hazardnim potezima da rašire svoje poslovanje u svim zemljama koje su potpale pod njihovu zonu utjecaja.

“Sedam sestara” naftne industrije, uz pomoć svog nevjerovatno jakog lobija koji je imao prste u gotovo svim vladama zapadne liberalne demokratije, u ovom periodu doživljavaju vrhunac utječući na gotovo sva dešavanja u svijetu. Za razliku od Zapada, SSSR i socijalističke zemlje svoj su koncept poslovanja i ekonomije zasnivale na državnom, odnosno, u nekim zemljama kasnije, na zajedničkom radničkom vlasništvu. Sukladno tome, naftne kompanije nisu imale samostalnost u odlučivanju, bile su ograničene na poslovanje u socijalističkim i nekim zemljama Trećeg svijeta, a sav kapital se odlijevao u državne kase, čime je svaki razvoj i razvoj tehnologije unaprijed bio osuđen na neuspjeh.

O tome koliki značaj je pridavan nafti govori podatak da su u ovom vremenu jednu od ključnih uloga odigrale i tajne službe. Tako je CIA u svojoj obavještajnoj infrastrukturi imala posebne odjele koji su se bavili analizom stanja na terenu, prikupljanjem podataka, indirektnim i direktnim djelovanjima s ciljem kontrole prirodnih bogatstava i važnih sirovina. Neke od njenih sekcija imale su zadatak da nadziru ključne ekonomske aktivnosti određene zemlje te da sprečavaju uvoz važnih sirovina kakva je nafta.

Govoreći o aktivnostima obavještajnih službi na planu kontrole nafte, Noam Chomsky u svom djelu “Kobno trojstvo” navodi podatak da su tokom 1940-ih godina Sjedinjene Države uspjele zamijeniti Francusku, i u velikoj mjeri Britaniju, dijelom namjerno, a dijelom održavajući ravnotežu moći. Jedna od posljedica udara u Iranu 1953. godine, podržanog od CIA-e, bila je prebacivanje 40 posto iranske nafte iz britanskih u američke ruke.


Sporazumi – novi oblik kolonizacije

Formiranje novih socijalističkih sistema u Evropi i Aziji te val borbe u kolonijalnim zemljama za nacionalno oslobođenje, koji je 1950-ih i 1960-ih godina zahvatio gotovo sve kolonije, ocijenjeni su u kapitalističkom su svijetu kao promjene kojima se treba suprotstaviti. Dekolonizacija je bila gorak i okrutan proces, a porok hladnog rata zgrabio je u svoje ralje i protukolonijalne pokrete. Ti pokreti, koji su u početku bili usredotočeni na svoju neovisnost, bili su prisiljeni pregovarati između dvije kule moći – Washingtona i Moskve. Iako se većina kolonija u ovom periodu uspjela osloboditi i uspostaviti vlast u svojim državama, sjena kolonijalizma se održala do danas. Bivši kolonizatori još imaju ogroman utjecaj na bivše podanike, tako da je u mnogima od njih i danas jedan od službenih jezika engleski, francuski ili španski, a u bivšim članicama SSSR-a još je u upotrebi ruski jezik.

Bojeći se za svoje privredne i političke pozicije, kapitalističke zemlje počele su kreirati organizirane oblike otpora SSSR-u. Kao odgovor na širenje socijalizma i antikolonijalne ratove, zapadne zemlje potpisuju niz međusobnih sporazuma i sporazuma sa zemljama u razvoju. Produkti geostrategije i geopolitike Zapada nakon Drugog svjetskog rata su: Sjevernoatlantski pakt (North Atlantic Treaty Organisation – NATO) 1949. godine; Rio-pakt (Inter-american Treaty of Reciprocal Assistance-Rio Treaty) 1948. godine; CENTO-pakt (CentStrateški interesi Sjedinjenih Država, SSSR-a, ali i drugih zemalja, u periodu poslije Drugog svjetskog rata su bili određeni njihovom ovisnošću o energiji i nafti, a pogotovo nafti zemalja OPEC-a. Sjedinjene Države nisu željele ponoviti istu grešku koju su učinile okončanjem Prvog svjetskog rata. One će ostati trajno prisutne u svijetu ostvarujući svoje ciljeve, opravdavajući ih zaštitom nacionalnih interesa i očuvanjem mira u svijetural Treaty Organisation) 1955. godine; Pakt Jugoistočne Azije (Southeast Asia Treaty Organisation – SEATO) – Manila 1954. godine.

Cilj je postignut, Sjedinjene Države su prvo politički i kulturno proširile svoj utjecaj, a zatim serijom alijansi “zatvorile” SSSR. Potpisanje ovih sporazuma imalo je za cilj, posredstvom strategije i geopolitike, nametnuti utjecaj u svijetu, a pogotovo na mjestima od vitalnog interesa koje bi komunizam i oslobodilački antikolonijalni ratovi mogli ugroziti. Stupanjem u ove sporazume, zemlje u razvoju su više gubile nego dobijale. Istina, na jednoj strani su dobijale sigurnost, ali su na drugoj gubile dio suvereniteta i otvarale granice za ulazak moćnih kompanija SAD-a, Velike Britanije, Francuske i drugih razvijenih kapitalističkih zemalja.

Socijalističke zemlje su, pod utjecajem SSSR-a, bile politički pijuni. Za razliku od SAD-a, Sovjetski savez je uvijek oklijevao miješati se u ono što se prepoznavalo kao američki posjed. Sjedinjenim Državama je 1955. godine pošlo za rukom formiranje još jednog pakta – bagdadskog. Ovom paktu su prišle Velika Britanija, Turska, Irak, Iran i Pakistan, a bio je važan jer je štitio interese američkog kapitala na naftom bogatim područjima. Iz pakta je na kraju istupio Irak, te je promijenio ime u CENTO-pakt. Sjedinjene Države su krajem 1955. godine imale približno 40 potpisanih različitih ugovora o uzajamnoj sigurnosti koji su im davali mogućnosti da svoje saveznike naoružavaju vojnom opremom i oružjem, da šalju vojne misije u te zemlje i prate opći razvoj njihovih vojnih snaga.

Svojevrstan “pandan” polarizaciji i svrstavanju na jednu ili drugu stranu, mnoge zemlje u razvoju i zemlje “Trećeg svijeta” su vidjele u Pokretu nesvrstanih, u kojem su vidjele i mogućnost zaštite vlastitih nacionalnih interesa te šansu za ekonomski i privredni razvoj. Pokret je imao odlične pretpostavke za ekonomski razvoj jer su članice uglavnom bile zemlje Afrike, Azije i Južne Amerike, s ogromnom materijalnom bazom koja se ogledala u velikim prirodnim resursima. Međutim, pokret nije imao dovoljno političke snage da zaštiti interese svojih članica, a mnoge zemlje članice bile su, istinu govoreći, pod utjecajem Istočnog ili Zapadnog bloka.


Vaše bogatstvo je i naše

Godine 1960. izbio je “sukob oko nafte” kad je 13 uglavnom arapskih zemalja osnovalo Organizaciju zemalja izvoznica nafte – OPEC, s ciljem zajedničkog određivanja cijena na svjetskom tržištu. Gotovo tri četvrtine svjetske nafte, koliko su posjedovale zemlje osnivači OPEC-a, davalo im je za pravo da kontroliraju cijenu i proizvodnju nafte. Došlo je do skoka cijene sirove nafte, a zarada od prodaje nafte višestruko se povećala, čime su se članice OPEC-a silno obogatile. Međutim, porast cijene nafte ili “naftni šokovi” imali su nesagledive posljedice za zemlje u razvoju čija je ekonomija ovisila o ovom energentu. Naftni šokovi, porast kamatnih stopa od 20 posto i krahirajući industrijski razvoj u svijetu, 1980-ih godina doslovno su zadali smrtni udarac gotovo cijelom afričkom kontinentu.

Do 1980-ih Afrika je bila 90 posto ovisna o izvozu sirovina radi namicanja sredstava za finansiranje svoga razvitka. Od ranih 1980-ih cijene tih sirovina, koje su bile u dolarima, počevši od pamuka, kahve, bakra do željezne rude i šećera, počele su naglo i neprekidno padati. Godine 1987. te cijene su pale na najniži nivo od Drugog svjetskog rata, odnosno na nivo iz 1932. godine koja se pamti po najdubljoj svjetskoj ekonomskoj krizi. Sovjetski savez i SAD nisu mogle zadovoljiti svoje potrebe za naftom te su, usprkos ogromnim rezervama u svom posjedu, vodile pravi mali rat za utjecaj i kontrolu na Bliskom istoku i zemljama OPEC-a.

Kontrola strateških tačaka postala je prioritet svake od suprotstavljenih strana.Naprimjer, američka uloga u gušenju pobune grčkih seljaka i radnika nakon Drugog svjetskog rata imala je dalekovidne ciljeve kontrole područja Bliskog istoka. Pišući o slamanju komunističkog pokreta u Grčkoj, Chomsky naglašava: “Glavno obrazloženje za ovu protupobunjeničku kampanju bila je zabrinutost za srednjoistočnu naftu. U svom govoru 12. marta 1947. godine, predsjednik Truman primijetio je da je dovoljno baciti letimičan pogled na kartu pa da se uvidi da bi se, u slučaju da Grčku osvoje pobunjenici, zbrka i neredi mogli brzo proširiti diljem cjelokupnog Bliskog istoka.” Studija CIA-e iz februara 1948. godine upozorila je da bi se u slučaju pobjede pobunjenika SAD suočile s mogućim gubitkom izvora nafte na Bliskom istoku (koji obuhvaća 40 posto svjetskih rezervi).

U novije doba, među lokalnim ratovima za kontrolu nafte najznačajnija je iračka okupacija Kuvajta od 1990. godine. Ujedinjeni narodi zahtijevali su od Iraka da se povuče. Kako Irak to nije učinio, UN je odlučio silom ga istjerati te je formirana Antiiračka koalicija od 29 zemalja koja je 1991. godine, pod vođstvom SAD-a, porazila iračku vojsku. Ovaj je rat, pod izgovorom očuvanja mira, na duži period osigurao prisustvo SAD-u na ovom prostoru.

Strateški interesi Sjedinjenih Država, SSSR-a, ali i drugih zemalja, u periodu poslije Drugog svjetskog rata bili su određeni njihovom ovisnošću o energiji i nafti, a pogotovo o nafti zemalja OPEC-a. Sjedinjene Države više nisu željele ponoviti istu grešku koju su učinile okončanjem Prvog svjetskog rata. One će ostati trajno prisutne u svijetu ostvarujući svoje ciljeve, opravdavajući ih zaštitom nacionalnih interesa i očuvanjem mira u svijetu. Usto, padom komunističkog sistema u SSSR-u i njegovim raspadom, te ukidanjem Varšavskog pakta 31. februara 1991. godine, završeno je jedno poglavlje koje je dijelilo svijet, ali koje je osiguravalo ravnotežu moći, a otvoreno je novo poglavlje koje prepoznaje istinsku globalnu silu.

 
Zadnji put promjenjen

Komentiraj

Osigurajte unose na mjestima (*) gdje su oni neophodni.
HTML kod nije dozvoljen

Posjete

Danas
Jučer
Ove sedmice
Ovog mjeseca
Ukupno
1247
9040
45788
108826
2858878

Ko je na portalu: 399 gostiju i nema prijavljenih članova

© 1993-2016 Udruženje "Prosvjetitelj" Srebrenica.