Prosvjetitelj Muallim Srebrenica

"A u čemu bi bila svrha i vrijednost našeg života ako ne bismo težili savršenstvu duha i tijela, ako ne bismo težili putu plemenitom. Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni, oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom, koja se zove plemenitost. Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života. A ostale žalimo..." Nosioci ideje Udruženja

Main Menu

Bosanski English French German Turkish

SrebrenicaVlasenicaBratunacBijeljinaZvornikmiliciŽepa

Rašid Kasumović: Ko kontrolira naftu (III): Bliski istok je ipak daleko

vadesetak godina po završetku Prvog svjetskog rata, svijet je ponovo postao poprištem najžešćih sukoba. Drugi svjetski rat, vođen između snaga Antante s jedne i Sila osovine s druge strane, odnio je živote više od 50 miliona ljudi, ali i iznjedrio nove političke i vojne odnose u svijetu, definitivno pomjerio i polarizirao centre moći, pokrenuo nezaustavljive dekolonizacijske procese, donio nove taktičke oblike borbe (zračni i pomorski desant), pospješio nova tehnološka dostignuća sa do tada nepojmljivim mogućnostima (raketni projektili, atomska bomba, mlazni avioni, radar, telekomunikacije), te bio uvertira u niz drugih manjih konflikata vođenih od njegovog završetka do danas. Ostalo je zabilježeno da je u ratu učestvovala 61 država sa više od dvije milijarde stanovnika, da su se borbena djelovanja vodila na teritoriji 40 zemalja, da je za rat, samo u oružane snage, bilo mobilizirano oko 110 miliona ljudi, da su se u ratu angažirali cjelokupni potencijali zemalja učesnica.


Za rat su neophodni resursi

Drugi svjetski rat imao svoj ideološki, politički, i ekspanzionistički karakter. Međutim, svi su bili svjesni činjenice da se za vođenje i pobjedu u njemu moraju osigurati neophodni resursi, među kojima je svakako bila nafta. Nafta je bila ključna logistička komponenta za vođenje rata. Osim što se koristila kao pogonsko gorivo, korištena je u proizvodnji TNT-a za bombe, u proizvodnji gume, kao sastojak maziva za oružje i mašine te za proizvodnju goriva visokooktanskih vrijednosti za upotrebu u tenkovima i avionima.

Zemlje Antante su posjedovale ogroman ljudski, ekonomski, prirodni, politički i vojni potencijal, koji, doduše, na početku rata nije bio uvezan u jedinstvenu stratešku cjelinu. Primjera radi, za razliku od Njemačke, koja se mučila s proizvodnjom sintetičkog benzina i vodila očajnu borbu da prodre do naftnih polja Kavkaza, Sjedinjene Države su imale svoje zalihe nafte koje su im osiguravale nesmetanu upotrebu velikih mehaniziranih jedinica i ogromne flote. Proizvodnja nafte u SAD-u na početku rata iznosila je oko 170 miliona tona samo iz domaćih ležišta, što je obuhvatalo oko 60 posto svjetske proizvodnje.

Istovremeno, Njemačka kao zemlja s jakom industrijom i u ovom kao i u proteklom ratu oskudijevala je prirodnim resursima, prvenstveno naftom. Njemačka je naftu dobijala iz tri izvora: uvozom, iz domaćih rafinerija i dobijanjem benzina iz ugljena. Njena predratna potrošnja od oko 44 miliona barela godišnje ukazivala je na činjenicu da je za uspjeh u budućim ratnim operacijama ključno osigurati dovoljne količine nafte za vođenje rata, pogotovo jer su njemački vojni planeri znali da će biti odsječeni od prekomorskog uvoza nafte.


Bitka za Staljingrad je bitka za Kavkaz

U septembru 1940. godine Njemačka, Italija i Japan potpisale su u Berlinu Trojni savez. Tom savezu su kasnije pristupile Mađarska, Rumunija i Slovačka. Potpisnice su se obavezale na međusobnu pomoć u slučaju ulaska u rat, te su priznati interesi Japana u Aziji i Njemačke kao vodeće sile u Evropi. Za njemačke vojne napore posebno je bilo važno pristupanje Rumunije Trojnom savezu, jer su Rumuni imali najveće rezerve i proizvodne kapacitete nafte u Evropi. Do tada najveći proizvođač nafte za njemačke potrebe bila je Poljska, sa oko pola miliona tona godišnje, a rumunski kapaciteti su bili oko osam miliona tona nafte godišnje. Sovjetski savez je nakon pripajanja baltičkih zemalja zatražio od Rumunije njezinu tadašnju pokrajinu Moldaviju, odnosno, kako su je Sovjeti nazivali, Besarabiju.

Postoje teorije koje govore da je Hitler, bojeći se za rumunske izvore nafte, promijenio strategiju, s namjerom da prvo prisili na primirje Veliku Britaniju pa tek onda krene prema istoku. Njemačka strategija vođenja rata odlikovala se izuzetnom agresivnošću i beskompromisnim borbenim djelovanjima s ciljem što bržeg slamanja neprijatelja, osiguranja ključnih strateških pozicija i svakako izbijanje na područja bogata resursima za daljnje vođenje rata. S namjerom zauzimanja naftnih izvora, Njemačka je pokrenula dvije vojne kampanje širokih razmjera. Prva je otvaranje istočnog fronta s ciljem zauzimanja Kavkaskih nalazišta nafte, a druga osvajanje Sredozemlja i Sjeverne Afrike s ciljem izbijanja na područje Iraka i Irana. Ishod ove dvije kampanje po mnogima je bila prekretnica u Drugom svjetskom ratu te uvertira u slom Trećeg rajha.

Na istočnom frontu prema SSSR-u, njemačka borbena djelovanja bila su koncentrirana u tri smjera: jedan prema Lenjingradu, drugi prema Moskvi, a treći prema Staljingradu. Pravac prema Staljingradu planiran je radi osvajanja izvora nafte na Kavkazu. Realizacija je zamišljena kao nekoliko uzastopnih i međusobno povezanih operacija, ali na divergentnim pravcima ka Staljingradu i ka Kavkazu s ciljem osvajanja naftonosnih izvora oko Majkopa i Groznog u Čečeniji, zatim dalje prema Kaspijskom moru, gdje su se nalazila ogromna nalazišta nafte oko Bakua koja su proizvodila oko 170 miliona barela nafte godišnje. Moskva, Lenjingrad i Staljingrad izdržali su napade, prvenstveno zahvaljujući ruskoj taktici povlačenja i “spaljene zemlje” s aktivnim djelovanjem partizanskih odreda u njemačkoj pozadini, ali i njemačkim predugim i ispresijecanim linijama snabdijevanja te rapidnoj potrošnji i nedostatku pogonskog goriva, zbog čega su u nekoliko navrata u sudbonosnim trenucima zaustavljeni njemački napadi. Slamajući njemačku ofanzivu u Bici za Staljingrad, Rusi su ustvari preokrenuli tok rata u svoju korist i jednom za svagda spriječili Nijemce da prodru do nalazišta bogatih naftom.


Rommelova pustinjska avantura

U sjevernoj Africi njemački saveznici Italijani su iz svojih afričkih kolonija (Libija, Eritreja, Italijanska Somalija i Etiopija) poduzimali ratne akcije protiv susjednih britanskih područja (Egipat, Sudan, Somalija, Kenija) s ciljem uzimanja premoći u Sjevernoj Africi. U Egiptu su pretrpjeli velike gubitke pa su zatražili pomoć od Nijemaca, koji su uputili Afrički korpus na čelu s feldmaršalom Erwinom Rommelom. Rommel je imao cilj zauzeti KairDrugi svjetski rat srušio je staru političku strukturu Evrope. Među kapitalističkim zemljama Sjedinjene Države su postale apsolutnim predvodnikom, dok su Britanija i Francuska, oslabljene ratom te gubitkom kolonijalnih posjeda, izgubile prevlast. Njegov završetak je u osnovi obilježio cijelo razdoblje do disolucije Sovjetskog Saveza, jer je na svom kraju imao za posljedicu podjelu svjetske scene na dva tabora, jedan kojem su pripadale kapitalističke zemlje zapadne liberalne demokratije na čelu sa SAD-om, i drugi u koji su se ubrajale socijalističke zemlje pod utjecajem SSSR-ao sa zapada dok bi dio njemačkih snaga preko Bugarske i Turske krenuo prema Suecu sa sjevera. Nakon eliminacije Britanaca, Njemačke snage iz sjeverne Afrike trebale su se spojiti u Iranu i Iraku sa snagama koje su nadirale iz pravca Kavkaza. Nacisti su dobro znali da su sve velike imperije formirane putem pažljivog zauzimanja i branjenja vitalnih geografskih tačaka, kakve su Gibraltar, Suecki kanal ili Singapur, a koje su služile kao čvorišta u mreži sistema imperijalne kontrole.

Zauzimanjem bilo koje od ovih tačaka ostvaruje se izravna kontrola morskih puteva, puteva trgovine i snabdijevanja. U to vrijeme odvijala se bitka za mali otočić Maltu. Upravo je Malta bila ključna za zaštitu britanskih tankera koji su prevozili naftu iz današnjeg Irana i Iraka i za potapanje Rommelovih brodova. U konačnici, Rommelova afrička avantura završila se slomom u Bici kod El-Alemejna, čime su bespovratno uništeni njemački planovi o kontroli Sredozemnog mora, Sueckog kanala i izbijanja njemačkih snaga na Bliski istok. Razloga za propadanje njemačke ofanzive u Sjevernoj Africi je bilo mnogo, ali je nedostatak pogonskog goriva zasigurno bio jedan od najvažnijih. Pokazalo se, barem kad je Njemačka u pitanju, da je “Bliski istok”, koji je bio krajnji cilj, ipak daleko. Koliko se važnosti pridavalo ovom području govori podatak da je britanski premijer Churchill držanje Bliskog istoka smatrao prioritetom ove etape rata i ključnim za opstanak Britanskog carstva, te su stoga Britanci na Bliskom istoku držali najjače vojne snage koje su bile brojnije čak od onih u samoj Engleskoj.


Japan dominira Pacifikom

Na Dalekom istoku, Japan, kao jedna od članica zemalja “Sila osovine”, širio je svoju interesnu zonu na Pacifiku. Japanci su kontrolirali bogata nalazišta nafte na krajnjem istoku SSSR-a, u Indoneziji, Maleziji, Kini, te u drugim područjima jugoistočne Azije. Japan, mala ali industrijski razvijena i militaristički orijentirana zemlja, gotovo je potpuno kontrolirala ovaj dio svijeta, što je podrazumijevalo i kontrolu crpljenja resursa, te kontrolu trgovačkih i pomorskih puteva. U svom nastojanju da u potpunosti ovlada ovim područjem, japanska carska vojska je 1941. godine, u želji da eliminira sve nepoželjne igrače, izvršila napad na Pearl Harbor. U napadu je smrtno stradalo 2.403 i ranjeno 1.178 američkih vojnika, te uništeno 18 ratnih brodova i 188 aviona. Ovo je bio glavni povod za uključivanje SAD-a u rat. Je li bilo razloga druge prirode, o čemu postoje razne teorije, ostalo je nepoznato. Međutim, činjenica je da je još 26. novembra, dvije sedmice prije napada, tadašnji britanski premijer Churchill hitno izvijestio predsjednika SAD-a Roosevelta o tome kako Japan namjerava ubrzo napasti Pearl Harbor. Činjenica je i da je ovaj napad medijski iskorišten, te je pokrenuta neviđena kampanja o opravdanosti ulaska Sjedinjenih Država u rat. Američki politički vrh bio je svjestan da Drugi svjetski rat piše nova poglavlja historije, da je na pomolu nova preraspodjela svijeta, te da oni koji u njoj ne budu participirali neće u konačnici ni profitirati. Japan je grčevito branio svaki pedalj osvojenog teritorija. Nakon duge četiri duge godine krvavih borbi, slomljen je otpor Japanaca i to tek nakon nuklearnih udara na Hirošimu i Nagasaki.


Logistika dobija bitke

Kako je Drugi svjetski rat bio mobilan sukob u kojemu su se upotrebljavale hiljade tenkova, aviona, oklopnih vozila i u kojem su se na moru sukobljavale velike flote, veći nedostatak nafte bio bi koban. Saveznici su imali kontrolu nad većinom svjetskih proizvodnih kapaciteta i imali su logističku prednost jer su njihove rafinerije bile uglavnom izvan dometa njemačkih bombardera, dok su njemački proizvodni pogoni bili pod stalnim bombardiranjima. Jedina slaba karika u logistici saveznika bio je Atlantik. Nijemci su napadali Veliku Britaniju i vodili opsežne podmorničke operacije s ciljem prekida pomorskih puteva prema Britaniji, što bi dovelo do njenog ekonomskog slabljenja i sloma. Njemačke podmornice su do 1943. uživale velike uspjehe u potapanju savezničkih opskrbnih brodova koji su donosili naftu, oružje i ljudstvo u Britaniju. Drugi svjetski rat je definitivno pokazao važnost logističke podrške za ishod ratnih operacija.

Primjera radi, saveznici su u operaciji “Overlord”, odnosno iskrcavanju saveznika u Normandiji u junu 1944. godine, koristili tehničke novitete koji do tada nisu našli primjenu ni u jednom vojnom sukobu. Tako je izvedena operacija “Pluto”, odnosno “Pipelines Under The Ocean”. Postavljena su dva naftovoda kroz La Manche, jedan je išao od britanskog otoka Weight do Cherbourga u Francuskoj, a drugi od Dovera do luke Boulogne u Francuskoj. Britanci su ranije razvili mrežu od 1.600 km naftovoda koji je spajao važne luke Liverpool i Bristol s pumpama na engleskoj obali koje su naftu provodile prema Francuskoj. Tako je omogućena sigurna opskrba savezničkih snaga u Normandiji, čime su osigurane postavke za sigurnu pobjedu. Kako je Rommel kasnije napisao: “Operativci planiraju bitke, logistika ih dobija”, definitivno se pokazalo istinitim.

Rat je srušio staru političku strukturu Evrope. Među kapitalističkim zemljama Sjedinjene Države su postale apsolutnim predvodnikom, dok su Britanija i Francuska izgubile prevlast oslabljene ratom te gubitkom kolonijalnih posjeda. Njegov završetak je u osnovi obilježio cijelo razdoblje do disolucije Sovjetskog Saveza, jer je na svom kraju imao za posljedicu podjelu svjetske scene na dva tabora, jedan kojem su pripadale kapitalističke zemlje zapadne liberalne demokratije na čelu sa SAD-om, i drugi u koji su se ubrajale socijalističke zemlje pod utjecajem SSSR-a.

Zadnji put promjenjen

Komentiraj

Osigurajte unose na mjestima (*) gdje su oni neophodni.
HTML kod nije dozvoljen

Posjete

Danas
Jučer
Ove sedmice
Ovog mjeseca
Ukupno
1240
9040
45781
108819
2858871

Ko je na portalu: 392 gostiju i nema prijavljenih članova

© 1993-2016 Udruženje "Prosvjetitelj" Srebrenica.