Prosvjetitelj Muallim Srebrenica

"A u čemu bi bila svrha i vrijednost našeg života ako ne bismo težili savršenstvu duha i tijela, ako ne bismo težili putu plemenitom. Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni, oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom, koja se zove plemenitost. Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života. A ostale žalimo..." Nosioci ideje Udruženja

Main Menu

Bosanski English French German Turkish

SrebrenicaVlasenicaBratunacBijeljinaZvornikmiliciŽepa

Rašid Kasumović: Ko kontrolira naftu (II): Centar moći se mijenja

Prvi svjetski rat ili “Veliki rat”, odnosno “Rat koji će okončati sve ratove”, kako su ga neki nazivali, koji je bio je bez premca u dotadašnjoj ljudskoj historiji, završen je 1918. godine. Nadmašio je sve dotadašnje ratove po broju sukobljenih država, broju žrtava, visinom materijalnih šteta, pristupom strategijskog promišljanja, primjenom tehnike, novih oružja i ratne tehnike, prekrajanjem granica i preraspodjelom bogatstva i kolonija. Njemačka i njene saveznice izgubile su sve kolonije i utjecaj na svjetskoj političkoj sceni. Pobjednice, SAD, Britanija, Francuska i Rusija, preuzele su vodeću riječ u kreiranju svjetske politike. Iskustva stečena u proteklom ratu nagnat će sve zemlje da drukčije razmišljaju i djeluju spram nafte. Mnogi su prepoznali vrijednost izvora nafte, naročito stare imperijalne sile poput Britanije, Francuske, Rusije, ali i SAD-a koji se kao relativno mlada zemlja prvi put uključio u režiranje dešavanja na svjetskoj političkoj sceni. Evropske zemlje, s neznatnim izvorištima, bile su prinuđene definirati svoja strateška djelovanja kako bi osvojile i sačuvale rezerve prirodnih resursa, prvenstveno nafte. Sjedinjene Države i Rusija oslanjale su se na vlastite izvore, ali su sve više pokazivale interese i za osvajanjem novih područja bogatih naftom. Moglo se naslutiti da prava borba za naftna polja tek predstoji.

Ako period između dva svjetska rata posmatramo s aspekta kontrole svjetskog tržišta nafte, moramo spomenuti tri događaja koji su odigrali jednu od najupečatljivijih uloga u 20. stoljeću. Prvo, došlo je do preraspodjele kontrole nad kolonijama, koja je uslijedila kao posljedica ishoda Prvog svjetskog rata. Drugo, osnivanje naftnih kompanija koje su u 20. stoljeću diktirale naftnu politiku na globalnom planu, i treće, koje bi se moglo označiti i kao prvo, jeste da je nakon perioda dugog skoro pet stotina godina došlo do pomjeranja centra moći iz Evrope prema zapadu, odnosno u SAD.


Preraspodjela kontrole nad kolonijama

Svijet se definitivno promijenio nakon rata. Gubitnici su bili nezadovoljni novom konstelacijom odnosa, ali ni pobjednici nisu u potpunosti ostvarili svoje ciljeve, prvenstveno ako govorimo o starim imperijalnim silama poput Britanije i Francuske. Britanija je nakon dugog perioda u kojem je bila neprikosnovena imperijalna sila zapala u period slabljenja. To se moglo primijetiti još nakon američkog rata za nezavisnost tokom kojeg je bila teško poražena izgubivši najvažniji dio svog američkog carstva. Iako su Britanci postigli neke od ciljeva – eliminirali su Njemačku s mora te se oslobodili ruskog pritiska u azijskom prostoru – ekonomska baza britanskog imperija nije više bila onako jaka kao prije rata. Tržište su preuzimale nove industrijske grane koje su imale svoje najjače centre u SAD-u i Njemačkoj. Nakon rata, savezničke zemlje Njemačkoj su sistemski oduzele vitalna privredna dobra i kolonije. Nestalo je i rastućih privrednih tržišta Osmanskog carstva koja su se otvarala gradnjom bagdadske željeznice. U Njemačkoj je izgubljen najvredniji izvor željezne rude potrebne za industriju čelika, u pokrajini Alsace-Loraine i u istočnim predjelima, uključujući Šleziju bogatu mineralima i poljoprivredom. Savezničke su sile oduzele Njemačkoj cijelu trgovačku flotu, petinu riječne flote, četvrtinu ribarske flote, 5.000 lokomotiva, 150.000 željezničkih vagona i 5.000 kamiona. Sve se to opravdavalo dijelom ubiranja još neutvrđenih ratnih odšteta.

Francuska je okupirala Ruhrsku oblast koja je bila centar Njemačke industrije. Okupirano područje bilo je samo 100 kilometara dugo i nekih 50 kilometara široko, a na njemu je živjelo 10 posto ukupnog njemačkog stanovništva, proizvodilo je 80 posto njemačkog uglja, željeza i čelika i imalo udio od 70 posto u njemačkom robnom prometu. Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemačke gotovo do zastoja. Tek kasnije oblast je vraćena matičnoj državi, čime su otvorene mogućnosti za industrijski razvoj. Iako je izgubila sve kolonije, privredni temelji Njemačke nakon rata bili su toliko čvrsti da ih ni udar nakon Pariske mirovne konferencije nije mogao poljuljati. Sve ovo je otvorilo mogućnost za ponovno uzdizanje njemačke moći, što je kasnije rezultiralo novim sukobom svjetskih razmjera.
Britanija i oslabljena Francuska su 1927. godine pristale propustiti Amerikance na Srednji istok i u tom su smislu revidirale svoje tajne sporazume iz vremena rata. Povučena je crvena crta od Dardanela preko Palestine do Jemena, pa opet natrag kroz Perzijski zaljev, a obuhvaćala je Tursku, Siriju, Libanon, Saudijsku Arabiju, Jordan, Irak i Kuvajt. Unutar te crte, naftni moćnici triju zemalja razradili su željeznu podjelu teritorija, koja je uglavnom održana do dana današnjega. Primjera radi, u Iraku su kompanije Anglo-Persian, Royal Dutch SheSjedinjene Države, Britanija, Francuska i Rusija preuzele su vodeću riječ u kreiranju svjetske politike nakon 1918. godine. Iskustva stečena u Prvom svjetskom ratu nagnat će sve zemlje da drukčije razmišljaju i djeluju spram nafte. Mnogi su prepoznali vrijednost izvora nafte, naročito stare imperijalne sile poput Britanije, Francuske, Rusije, ali i SAD-a koji se kao relativno mlada zemlja prvi put uključio u režiranje dešavanja na svjetskoj političkoj scenill i francuska Compagnie Francaise des Petroles, kojoj je ranije dat udio Deutsche Banke u kompaniji Turkish Petroleum Gesellschaft iz 1914, zajedno s grupacijom Rockefeller dobile koncesije od Iraka za isključivu eksploataciju iračke nafte na rok od nevjerovatnih 75 godina.


Rađanje “Sedam sestara”

S okončanjem rata, naftne kompanije koriste svoju šansu nastupajući na tržištu udružene, te zaokružuju proces istraživanja, eksploatacije, tehnološke obrade, proizvodnje, transporta i prodaje. Ove gigantske kompanije dobijaju do tada neviđenu moć da utječu na dešavanja u društvu, državi, regionu ali i u nekim međunarodnim odnosima, formirajući cijene svojih proizvoda, držeći monopol nad proizvodnjom i prodajom te utječući na zaposlenost i socijalno stanje, što dovodi do jednog tada relativno novog fenomena poznatog pod imenom “migracija moći”. Rođene između dva rata, naftne kompanije će kasnije doslovce vladati svjetskim tržištem nafte. Sedam glavnih kompanija, Anglo-Persian Oil Company (sada BP – British Petroleum), Gulf Oil, Standard Oil of California (SoCal), Texaco (sada Chevron), Royal Dutch Shell, Standard Oil of New Jersey (Esso) i Standard Oil Company of New York – SOCONY (sada ExxonMobil), manje-više nastale su između dva svjetska rata. Ova takozvana grupa od “Sedam sestara”, koja je bila jedan od najmoćnijih političkih lobija, u svijetu će od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 90-ih godina 20. stoljeća kontrolirati eksploataciju, proizvodnju i trgovinu naftom. Međutim, od tog vremena do danas promijenili su se odnosi moći u naftnoj industriji. Koncerni su se međusobno pojeli ili ujedinili. Od sedam sestara ostale su četiri: američki koncerni Exxonmobil i Chevron i dva evropska: nizozemski Royal Dutch Shell i British Petroleum.


Pomjeranje centra moći

Nakon Prvog svjetskog rata na svjetsku je scenu izašla nova sila – SAD. Ovo je bila prva prilika za masivnu projekciju američke vojne sile u Evropu. Do tada relativno izolirana, ova sila pravovremeno je prebacila nekoliko stotina hiljada svojih vojnika preko Atlantika, što predstavlja vojnu ekspediciju čijem opsegu i dosegu do tada nije bilo premca, a koja je ukazala na pojavu novog velikog igrača u međunarodnoj areni.

Uključenje SAD-a u rat dovelo je do nekoliko događaja koji će oblikovati svjetsku političku scenu sve do danas. Naime, završen je period dominacije starih imperija (Britanija, Francuska, Rusija) i na svjetsku scenu prvi put izlazi američka multikulturalna demokratija, čime je učinjen prvi veliki američki diplomatski napor na primjeni američkih principa za traženje rješenja za evropske i međunarodne probleme, dokinuta je evropska dominacija i pomjeren je centar moći s evropskog tla, čime je Evropa postajala sve više objektom a ne subjektom politike globalne sile.

Pobjeda nad silama osovine iznjedrila je i novu vrstu antagonizma na svjetskoj sceni. Boljševička revolucija i širenje socijalističke ideologije te jačanje američke moći u svijetu dva su paralelna procesa koja su započeta pred kraj Prvog svjetskog rata, te nastavljeni nakon njegovog završetka, a koji će nakon završetka Drugog svjetskog rata dovesti do polarizacije moći u svijetu. Boljševička revolucija u Rusiji i sve prisutnija američka politika formiranja novog svjetskog poretka oblikovat će geopolitičku sliku svijeta, a pogotovo na tlu Evrope koja nakon završetka Prvog svjetskog rata gubi poziciju lidera. Nakon što je Evroazija još od prije nekih petsto godina postala centrom svjetske moći, ovo se nepovratno promijenilo i nakon Prvog svjetskog rata, a Evropa nikad nije uspjela povratiti svoju vodeću ulogu u svijetu.

Ova nova konstelacija odnosa u svijetu nije dokinula kolonijalizam, niti je nestala ideja imperijalizma. Naprotiv, ovakva podjela svijeta nije odgovarala ni zemljama gubitnicama niti su u potpunosti bile zadovoljne stare imperijalne sile koje su iz rata izašle kao pobjednice. Njemačka je trpjela reparaciju ratnih šteta koje su joj nametnute od zemalja pobjednica, Francuska je gubila kolonije, Velika Britanija nikad više neće biti istinskom svjetskom imperijalnom silom, boljševička Rusija se obračunavala sa starim carskim režimom nastojeći uhvatiti korak s kapitalističkim zapadom, Japan je širio zonu interesa na Indokinu i Pacifik, a Sjedinjene Države su nakon završetka rata ponovo povukle svoje snage zatvarajući se u samodovoljnost kombinacije izolacionizma i idealizma, iz čega će biti ponovo povučene početkom Drugog svjetskog rata.

 

Izvor: www.novovrijeme.ba

Zadnji put promjenjen

Komentiraj

Osigurajte unose na mjestima (*) gdje su oni neophodni.
HTML kod nije dozvoljen

Posjete

Danas
Jučer
Ove sedmice
Ovog mjeseca
Ukupno
1243
9040
45784
108822
2858874

Ko je na portalu: 395 gostiju i nema prijavljenih članova

© 1993-2016 Udruženje "Prosvjetitelj" Srebrenica.