Prosvjetitelj Muallim Srebrenica

"A u čemu bi bila svrha i vrijednost našeg života ako ne bismo težili savršenstvu duha i tijela, ako ne bismo težili putu plemenitom. Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni, oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom, koja se zove plemenitost. Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života. A ostale žalimo..." Nosioci ideje Udruženja

Main Menu

Bosanski English French German Turkish

SrebrenicaVlasenicaBratunacBijeljinaZvornikmiliciŽepa

Rašid Kasumović: Ko kontrolira naftu: "Crno zlato" je zaista crno

Nafta ili “crno zlato”, kako je neki zovu, tokom historije svoje eksploatacije mnoge je narode i države zavila u “crno”. Mnogi narodi imali su "nesreću" da žive u zemljama koje obiluju prirodnim resursima kakav je nafta. Uzmimo naprimjer zemlje poput Nigerije, Angole, Konga, te u novije vrijeme Libije i Iraka. Maloj grupi ljudi omogućavala je, i još omogućava enormne profite, luksuz i izobilje koje uživaju i kojim se razbacuju.

Zbrka oko “prljave crne tekućine”
Ministri finansija i naftne kompanije zadovoljno trljaju rukama na svaki pa i najmanji skok cijena nafte na svjetskom tržištu. Ovih dana možemo pročitati da je najskuplji i najspektakularniji doček 2015. godine zabilježen u carstvu nafte – Dubaiju, odnosno Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Na doček nove, bolje, ljepše, uspješnije i nadasve profitabilnije godine utrošeno je nevjerovatnih 500 miliona američkih dolara, a sve uz najskuplju jelku na svijetu za koju je izdvojen iznos od nevjerovatnih pet miliona dolara. Zaista, ovo su podaci koji ne bi trebali ostaviti ravnodušnim nikoga ko iole normalno razmišlja, pogotovo ako znamo koliko se ljudi u svijetu bori sa sve većim nedostatkom hrane i vode za piće.
Nameće se sasvim logično pitanje: zašto i čemu sva ova zbrka oko prljave crne tekućine? Ljudi se od svog postanka vode vlastitim interesima. Interesi definiraju ciljeve, a ciljevi nažalost veoma često opravdavaju i sredstva. Henri Kisinger je ne tako davno izgovorio ključne riječi glede nafte: “Ko kontrolira naftu, taj kontrolira nacije. Ko kontrolira hranu, taj kontrolira ljude". Pošto je tema nafta, hranu ćemo ostaviti za drugu priliku. No, da bismo stekli pravi uvid, najbolje je da krenemo redom.

Nafta pretiče ostale energente
Nafta u osnovi i nije neka novina, ona je manje-više poznata čovjeku od davnina. Međutim, njena vrijednost dobija na značaju tek polovinom 19. stoljeća. Naime, u Sjedinjenim Američkim Državama 1859. godine otkriven je prvi izvor nafte. Od tada će nafta postupno postati najvažnijim izvorom pogonske energije u svijetu. Crna fluidna tečnost koja nije imala gotovo nikakve tržišne vrijednosti, otkrićem i razvojem dizelskih i benzinskih motora pomjerat će granice, rušiti vlade i igrati stratešku ulogu u svim događajima do danas. Godine 1882. crni teški mulj koji danas zovemo naftom nije imao gotovo nikakve tržišne vrijednosti, osim kao gorivo za nove mineralne uljne svijeće – novost koju je u Berlinu izumio njemački proizvođač svijeća "Stohwasser". To se gorivo tad zvalo “kameno ulje”, jer je curilo iz stijena u nekim naftnim područjima poput Titusvillea u Pensilvaniji, Bakua u Rusiji, ili u Galiciji koja je sada dijelom Poljske. Tako je naprimjer John D. Rockefeller 1870. godine osnovao kompaniju “Standard Oil Co.” radi pokrivanja tržišta uljnih svijeća i raznih uljnih “ljekarija” u Sjedinjenim Državama.
Čovjek koji je među prvima shvatio vojnostratešku važnost nafte za prevlast na svjetskim morima u budućnosti bio je britanski admiral John Arbuthnot Fisher. Počevši u septembru 1882. godine, u vidu javnog obraćanja, britanski je admiral lord Fisher, tad kapetan Fisher, nastojao dokazati svima u britanskoj vladi koji su ga bili voljni slušati da Britanija mora u svoju mornaričku flotu umjesto pogona na ugalj uvesti pogon na naftu. Do tada je to bio gotovo nepoznat energent; ljudi su ga ponegdje koristili za zagrijavanje ili osvjetljavanje prostorija. Fisher i još nekoliko dalekovidih pojedinaca počinju zagovarati uvođenje tog novog goriva. Uporno je tvrdio da će pogon na naftu omogućiti Britaniji da zadrži odlučujuću stratešku prednost i nadmoć na moru u budućnosti. Fisher je dobro poznavao kvalitativnu nadmoć nafte kao goriva nad ugljenom.
Svoje tvrdnje potkrijepio je sljedećim činjenicama: ratni brod s dizelskim motorom na naftni pogon ne ispušta nadaleko vidljiv dim, dok se dim s broda na ugalj vidi i na udaljenosti od 10 kilometara, brodu na ugalj potrebno od četiri do devet sati da postigne punu brzinu, naftnom je motoru trebalo samo 30 minuta, a najjaču je snagu mogao postići za pet minuta. U međuvremenu, 1885. godine, njemački inženjer Gottlieb Daimler prvi je u svijetu izumio motor na naftni pogon za pokretanje cestovnog vozila. Iako se na automobil sve do kraja stoljeća gledalo kao na igračku krajnje bogatih, mnogi su, osim admirala Fishera i njegova kruga, počeli šire shvatati privredne potencijale naftne ere.

Nafta dobija ratove, zbog nje se ratuje
Prva masovna primjena novih otkrića, kakva su brodovi na dizelski pogon, borbeni avioni i tenkovi, počinje u Prvom svjetskom ratu, što se je iz temelja izmijenilo strategiju i dotadašnji način vođenja rata. Vrijednost izvora nafte prepoznale su mnoge sile, a prava borba za naftna polja tek je slijedila. Između 1914, kad je rat počeo, i 1918. godine, kad je završio, nafta se definitivno pokazala pravim ključem za uspjeh revolucije u vojnoj strategiji. Era zračnog ratovanja, pokretnih tenkovskih borbi i bržeg pomorskog ratovanja ovisila je o obilnoj i sigurnoj opskrbi tim novim gorivom. Sami početak 20. stoljeća bio je obiljeležen ponovnim snaženjem “stare ekonomije”, spoljnotrgovinskim suficitima, berzanskim bitkama između giganata čelika, te teritorijalnom i diplomatskom bitkom za kontrolu nad naftom.
Iako je formalni povod za otpočinjanje Prvog svjetskog rata bilo ubistvo austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu, razlozi za njegovo otpočinjanje i vođenje bili su druge prirode. Jedan od tih razloga je i kontrola nad kolonijama i njihovim resursima, među kojima je sve više na značaju dobijala nafta. Tako je Britanija strahovala od još jedne njemačke pobjede nad Francuskom, kao u francusko-pruskom ratu, koja bi mogla biti okončana njemačkim preuzimanjem francuskih kolonija, što bi bio upravo obrnuti scenarij od konačnog ishoda rata, koji pamtimo kad je Britanija okupirala većinu njemačkih i turskih kolonija i stavila ih u status "protektorata". Ovakva strahovanja su imala osnova u tome što su francuske kolonije bile u neposrednoj blizini britanskih: Nigerija je, naprimjer, bila u potpunosti okružena francuskim kolonijama, Indija je u neposrednoj blizini Francuske Indokine i sl. Ovaj globalni sukob koji se vodio ne samo između pojedinih država nego i između saveza i na tri kontinenta, rezultirao je na kraju preraspodjelom bogatstava kojima su obilovale kolonije u Africi i Aziji pa i šire.
Na drugoj strani, njemački industrijalci i njihove vlasti shvatili su da je nafta gorivo njihove privredne budućnosti, ne samo za kopneni prijevoz nego i za pomorski. Otto von Bismarck, prateći primjer Britanije pod vođstvom Benjamina Disraelia, uzeo je zaozbiljno činjenicu da vrijednost kolonija predstavlja osnovu za kreiranje politike u novim međunarodnim odnosima, čime bi se osigurala nova tržišta za njemačku industriju, proširile mogućnosti za trgovinu, aktivnosti, civilizaciju i kapital. Njemačka je odlučila izgraditi jake privredne odnose s Osmanskim carstvom, počevši 1890-ih, kao put za razvitak potencijalno velikih novih tržišta na Istoku za izvoz njemačkih industrijskih proizvoda.
Projekt željeznice Berlin – Bagdad trebao je postati okosnicom sjajne i ostvarive privredne strategije, te osigurati nesmetano snabdijevanje naftom njemačke industrije. Pruga je građena radi spajanja Berlina s Bagdadom koji je tada bio u sastavu Osmanskog carstva. Osnovu za finansiranje projektiranje i izgradnju uglavnom je pružilo Njemačko carstvo, odnosno njihove banke i preduzeća. Prvo je 1890. izgrađena željeznica kroz Anatoliju (Anatolische Eisenbahn) koja povezuje Istanbul s Ankarom te gradom Konjom. Nijemci nisu imali cilj povezati samo Berlin i Bagdad nego i da se pruga produži do luke Basre u Perzijskom zaljevu, kako bi zaobišli Suecki kanal i Crveno more koje je bilo pod kontrolom Britanaca. Osmansko carstvo je opet željelo održati svoju kontrolu nad Arabijom i proširiti utjecaj preko Crvenog mora u tada britanski Egipat. Nijemci su stekli pristup i vlasništvo nad bogatim naftnim poljima u Iraku, te bi s linijom do luke Basre stekli bolji pristup istočnim dijelovima njemačkog kolonijalnog carstva zaobilazeći Suecki kanal.
Britanija se žestoko usprotivila ovom projektu, koji nije odgovarao Britaniji i njenim interesima na Bliskom istoku, te su učinili sve što je u njihovoj moći da ga osujete. Da bi spriječili završetak projekta, Britanci su odigrali ključnu ulogu u dva s historijske tačke gledišta veoma važna događaja. Prvo, podržali su i pomagali ustanak arapskih plemena protiv turske vlasti na način da su ubacivali svoje ljude, među kojima se svakako ističe sad već mitska figura, bivši britanski oficir Tomas Edvard Lorens, poznatiji kao “Lorens od Arabije”.
Drugo, svesrdno su pomagali Srbiju koja je bila fizička prepreka na putu ovog projekta. Robert George Dalrymple Laffan, koji je u vrijeme to bio stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci, upozoravao je da ako bi se projekt "Berlin – Bagdad" ostvario, ogromno područje, koje proizvodi privredna bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, moglo bi biti ujedinjeno pod njemačkom vlašću, te na značaj koji je imala Srbija u geostrateškom smislu za interese Britanije.
Robert George Dalrymple Laffan, koji je u to vrijeme bio stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci, u jednom od svojih izvještaja ističe: “Samo jednim pogledom na kartu svijeta vidi se lanac zemalja koje se prostiru od Berlina do Bagdada; Njemačko carstvo, Austro-Ugarsko carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj put i sprečava spajanje dva kraja toga lanca. Taj se mali komad zove Srbija. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Istanbula i Soluna i drži vrata za Istok. Srbija je uistinu bila prva crta odbrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sistem ‘Berlin – Bagdad’, naše će veliko ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok”. Nakon pada Srbije i povlačenja srbijanske vojske na otok Krf, Britanci su učinili sve da ju opreme i osposobe za povratak u borbu i povratak srbijanskog teritorija. Ovaj strateški potez spriječio je prodor Njemačke ka istoku i osigurao trajniju dominaciju Velike Britanije na Balkanskom i Arabijskom poluostrvu, te mogućnost crpljenja nafte koja će u Prvom, a kasnije i u Drugom svjetskom ratu odigrati jednu od ključnih uloga.

Preraspodjela kolonija
Nakon više od četiri godine krvavog rata, u jesen 1918. godine slomljene su sile osovine. Pred silama Antante po završetku rata stajali su veliki ekonomski, privredni, politički i društveni problemi koji su požurivali zaključivanje mirovnih ugovora s poraženim silama. Trebalo je što prije odrediti granice novih država koje su nastale na ruševinama Austro-Ugarskog i Ruskog carstva. Trebalo je i razoružati neprijatelja i onemogućiti mu eventualno nastavljanje otpora. Vrlo je važno bilo obnoviti privredu i ublažiti krajnje zaoštrene socijalne suprotnosti, kako bi se utišala ogromna nezadovoljstva narodnih masa i radnih slojeva. Međutim, sile pobjednice, iako su se dale na rješavanje nagomilanih poratnih problema, također su se bavile i preraspodjelom kolonija koje su završetkom rata preostale od zemalja gubitnica. Na konferenciji održanoj u Parizu u dvorcu Versailles, na kojoj su glavnu riječ imali državnici pobjedničkih sila Antante: Thomas Woodrow Wilson, David Loyd George, Georges Clemenceau i Vitorio Orlando, te kasnije, kad je bilo riječi o Dalekom istoku, i predsjednik japanske vlade N. Makino, potpisan je sporazum o završetku rata. Mir koji je potpisan sa svakom pobijeđenom državom posebno, donio je formalno načela koja je sadržavala deklaracija predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona, poznata kao "Četrnaest tačaka". Ali, ta načela nisu dokraja ostvarena. Pokazalo se da se načelo samoodređenja naroda poštuje jedino ako su narodi sami oružano izborili nezavisnost, a interesi velesila važniji su od interesa, uvjetno rečeno, manjih naroda.

Zadnji put promjenjen

Komentiraj

Osigurajte unose na mjestima (*) gdje su oni neophodni.
HTML kod nije dozvoljen

Posjete

Danas
Jučer
Ove sedmice
Ovog mjeseca
Ukupno
1249
9040
45790
108828
2858880

Ko je na portalu: 401 gostiju i nema prijavljenih članova

© 1993-2016 Udruženje "Prosvjetitelj" Srebrenica.