Dok traje školska godina u Bajramovi?e, «selo pri  strani» kako ga zovu, udaljeno nekih desetak kilometara od  Srebrenice prema Su?eski, autobus dolazi svaki dan. U vrijeme ferija - dva puta sedmi?no. Put je asfaltiran pa se «lijepo vozit» kažu rijetki mještani, a i priroda je fina, sve kipi od zelenila.

Lipa u avliji

Rodilo vo?e, lipa rascvala -  miriše k'o nekad, samo što, veli nam Nura Mustafi?,  nema ko ni vo?e da jede, ni lipova granja da sasje?e i cvijeta za ?aja nabere, nit travu po baš?ama da kosi... Jednostavno, rijetki su muškarci koji su preživjeli 1995.godinu. .

I u Nurinoj avliji je ogromna rascvjetana lipa. I pod lipom sto. K'o nekad. ?im se vratila u selo, negdje 2002.godine i na temeljima stare napravila novu, doduše mnogo manju ku?u, pod lipu je stavila sto kako bi joj ku?a li?ila na vrijeme kad se tu sjedilo i ona sa Hasanom kafu pila, a sinovi se na lipu peli i džezve sa stola prevrtali...

- Sjedim ovdje, a ono kamion ide cestom. Istog me momenta u plu?ima nešto zaveže. Moj Hasan  bio voza?, pa kad on putem nai?e, djeca lete niz baš?u, vi?u «eno babe». I stariji sin Mirsad, završio saobra?ajnu školu, isto, bio voza?...A imala sam brak, što nije niko imao. Slagali se - ja djecu odgajala, radila na imanju,  Hasan u firmi, donosio ku?i platu, svaki nam napredak bio. Napravili veliku ku?u, kupovali zemlju... Ve? planirali gdje ?emo sinovima praviti ku?e, ali.... Božija pre?a, vele - pri?a Nura izvinjavaju?i se što je «njiva» uz ku?u zatravila. Kaže dala je nekom ?ovjeku travu samo treba da do?e i da je pokosi.

Nura Mustafi? u Bajramovi?ima živi sama. Nema više nikoga. U julu 1995.godine ubijeni su joj muž Hasan (50), sinovi Mirsad (24), Alija (22) i Fuad (20). Ubijen joj brat i ni sama ne zna koliko još najbližih ro?aka.

- Ja živim k'o da su oni tu. Eto, 3.jula mom Mirsadu bio ro?endan. Da je živ imao bi 39 godina. Pozovem kone, posjedimo malo, popijemo sok, kafu...Ovu ribizlu u avliji posadio moj Fuad. Onu žalosnu vrbu, tamo u njivi posadio Alija. Sve ove vo?ke što vidite posa?ene su prije rata. Sjedim ovdje na verandi, sama, gledam, pla?e mi se. A onda, opet, kažem sebi, ustani Nuro... Djeca nikad nisu voljela da je pla?em. I danas ja spremam hranu koju su oni najviše hajali. Sve mi se ?ini, eto ih iz škole, pa požurim da sve bude na vrijeme.... Okrenem se domalo, pitam seba,  ko ?e ti to Nuro toliko pojesti... Šta ?eš? Da mi je bar jedno dijete živo, pa neka ide i u Ameriku i u Australiju, samo da me jednom godišnje neko zovne «mama», ne znam šta bih dala.

Danas ?e Nura u Poto?arima ukopati muža Hasana. Ostaci njegovog tijela prona?eni su u Pobu?skoj Kamenici ta?no tamo gdje je u julu 1995.godine i nestao. Do sada nije ukopala nijednog sina. Posmrtni ostaci dvojice njenih sinova su prona?eni, ali se njihov identitet još ne može utvrditi. Pretpostavlja da je jedan od njih Mirsad.

?ekaju me sinovi

-Želja mi je bila da se vratim ovdje, da hodam putem kojim su moja djeca i moj Hasan hodali, da sjedim tamo gdje su oni sjedili. Stalno su mi pred o?ima. Sve tr?im i radim, kopam u baš?i, k'o da su oni tu, k'o da, samo što nisu pomolili na vrata. A da mi je samo da ih ukopam. Da im one bijele nišane metnu. Druk?ije bi sve bilo. Išla bih im redovno u Poto?are. Znala bih da me bar negdje moji sinovi ?ekaju...-

Nurinu pri?u svako malo prekinu suze. I samo što suza poleti, ona je brže bolje obriše, jer, ponavlja,  djeca joj nisu voljela da je vide uplakanu....

Punih 15 godina nakon njihove smrti, Nura  radi samo ono što su njeni sinovi Mirsad, Alija i Fuad i muž Hasan nekad voljela. Tako se, valjda, lakše preživi bol koju za njima osje?a..

Slike koje ne blijede

-Kad  su muškarci krenuli prema Tuzli i ja krenem s njima. Kud moji sinovi i muž, tuda i ja, velim. Bili smo u Pobu?skoj Kamenici kad je  zapucalo. U onom metežu nestade moj Mirsad, nigdje ga. Vidim  ranjeni Alija i Fuad, je?e, šiklja krv iz njih. Cijepam majice, previjam ih. Ne mogu da hodaju. Vodimo ih šumom, više nosimo, nego što hodaju.. Onesvješ?uju se... Hasan ode do nekog potoka da donese vode da ih rashladimo.... Nije se vratio. Šta ?u... Moramo dalje. 

Nosim malo jednog, malo drugog sina, malo oni koraknu...   U Sandi?ima, ?ujemo  preko razglasa srpski vojnici zovu da se predamo... Djeca vele «hajmo mati, ne?e valjda nas pobiti vide da smo teško ranjeni» . I ja s njima dolje. Ne mogu duše griješiti, jedan vojnik  mi pri?e, veli «idi ženo na kamion» i ugura i djecu i mene... Povezoše nas prema Kladnju. Djeca mi krvare, gube svijest. Jedna žena dade mi bocu vode da ih zakanem.... 

U Tiš?i na barikadi, kako si?osmo s kamiona, pri?e mi krvnik, veli «ova dvojica sa mnom». Uzeše ih... Oni me gledaju, vi?u, idi mati možda je Mirsad ve? došao... Ja stala pla?em, vidim, ?etnik ih gura automatom, oni posr?u... I nikad više... Ni Mirsada, ni Alije, ni Fuada, ni Hasana....